Nisam sigurna što da kažem, a da se ne protumači pogrešno. Međutim, kad ima volje, uvijek ima i ljudi koji žele stvari izokrenuti. Živim u Vukovaru. Nisam odrasla ovdje, ali tu je moj dom. Puno je patnje i boli, strašnih trenutaka, mjeseci, godina, previše strašnih životnih priča. I danas je dan kad svi razne strahote proživljaju iznova, i svake godine iznova... Da, nekim se postupcima bar na mali djelić može staviti točka, baš svi moraju imati točno određeno mjesto gdje mogu upaliti svijeću i ostaviti cvijet. Nitko ne bi smio svaki dan prolaziti pored osobe za koju i previše ljudi zna da je počinila zločin neke vrste, a ni na koji način za to nije odgovarala.
Dok se sve to ne stavi na svoje mjesto, previše ljudi će samo kompromisno nastavljati život.
Ali ljudi moji, tu postoje drugi problemi koji se rijetko i prekratko spominju. Ljudi odlaze, obitelji odlaze..i to jako nevoljko..ovo im je dom. Odlaze jer nema posla i time nema budućnosti ni za njih ni za njihovu djecu. Na svaku od 3 lijepe i uspješne vukovarske priče, dolazi sigurno 300 onih koji su otišli trbuhom za kruhom.. o tome se premalo priča.
Milijarde i milijuni se ulažu u obnovu spomenika, uređenja spomendomova i sličnog... ne kažem da ne treba..
Ma neka se i milijun uloži u spomenik nekom mom tko je nastradao (Bogu hvala, moj nitko nije na taj način), čemu to sve ako ja nemam za autobusnu kartu do tog spomenika i za svijeću i cvijet koji bih tamo položila?
O kojoj budućnosti i suživotu i uopće o ičem takvom da pričamo kad nas većina ovdje samo za to i imamo previše vremena - za priču i za jad. Uvijek se može za to naći vremena. A i 18.11. je neradni dan.
Bila sam tamo i ove godine. I žalim. Žao mi je svih ljudi koji su propatili previše.
Žao mi je onih što su uzeli dane godišnjih odmora da dođu u svoj rodni grad zbog ove tužne obljetnice i uskoro se vraćaju u svoje nove domove gdje imaju normalnije uvjete za život. Da ih imaju ovdje, vjerujte mi, ne bi ni otišli drugdje.
Neću reći da se glavešine ovdje bave krivim temama.. to su jako ispravne teme..gdje su stradali i nestali..i zašto krivci nisu osuđeni..
Ali kad pokušavaš živjeti svoj svakodnevni život, bar ja, prečesto se mislim kako da si dovraga omogućim bar donekle normalan život kad ne mogu naći ni normalan ni trajan posao... ljudi moji.. zavoljela sam jako ovaj grad, ali morat ću otići jer ovdje zaista nemam normalan život, poniženo mi je zdravlje i dostojanstvo kod bivših poslodavaca i ne vidim tračak nade da može biti bolje. A imam volje, energije i iskustva donekle da promrdam malo kolotečinu. Nekako mi se čini da to ovdje i nije baš dobrodošlo.
Tužan je grad i tužni su ljudi. Uvukli su se u svoja 4 zida i sami za sebe, uz svoje socijalne pomoći i pomirili se da je tako. A ja osjećam da i mene taj isti duh vuče sve dublje i dublje i u sebe i u svoja 4 zida, u svoj ponor, beznađe i tugu.
Možda sam još jedan utopista, ali rekla bih da, slušajući ljude kako je nekoć živ i veseo ovaj grad bio, mogao opet to biti, ali kompletna se energija glavešina mora usmjeriti u budući život, u rad, i sav novac pritom dakako... i onda jednom kad budemo svi ovdje veselo zaposleni, sami ćemo odvojiti novac za spomenike i svijeće i cvijeće..
Vukovar nije ni mrtav ni živ, čini se kao da postoji kao mjesto sjećanja, kao neka umjetna tvorevina danas. To je istina. Ali ljudi tu jesu živi..ali ili žaluju ili odlaze ili oboje.
Gledam danas mnoštvo bad blu boysa ovdje, ne što ih želim loše izdvajati, već i oni, kao i mnoštvo drugih koji su ponaosob potrošili bar 500kn da dođu ovdje danas... uh koliko ja ideja imam da saberemo taj novac i zaposlimo ljude ovdje.. da si nešto normalnog života mogu priuštiti.
Shvatili su svi nadaleko problem rata ovdje, ali imam dojam da si ni približno ne mogu predočiti problem svakodnevnog života u Vukovaru. I ne krivim ih, nažalost, o tome se ne priča. A trebali bi.. i ne samo pričati, trebali bi svi nešto hitno poduzeti, jer vrlo brzo tu će živjeti isključivo umirovljenici.. djeca prebrzo rastu i odlaze. Tu ima jako puno prošlosti, i premalo budućnosti.
