TEKSTOVI

HEAL SUMMIT 

Dobro jutro. Napokon sam pogledala djelić videa dr. Bruce Liptona koji govori jako pametne i važne stvari o načinu kako čovjek funkcionira i kako se sam učini bolesnim, ali i kako da to popravi i ozdravi sam sebe. Samo SVJESNOST svojih postupaka je potrebna, sve je to tako jako jednostavno. Ima tu negdje link 4. dan HEAL SUMMITA baš s tim videom (Mišu - ima i sinkronizirano i sa titlovima, pa svakako pogledaj). 

Pohvatala sam u bilježnicu djelić o svjesnom i podsvjesnom umu, evo što o tome kaže: Dok razmišljamo, ne koristimo svjestan um koji nam je potreban za kontroliranje svog života što bi trebala biti osnovna funkcija. Kad razmišljamo, mi se predajemo programu podsvjesnog uma. I otud stižu problemi, a to su: 

A) programi koji se vrte iz podsvjesog uma dolaze od drugih ljudi 

B) većina programa, oko 70% njih su negativni, onesposobljavaju nas i čine da sabotiramo sami sebe 

C) kad vrtim te probleme, razlog što vrtim podsvjesni program je što je moj svjesni um zaokupljen mislima 95% dana. 

I što je tu bitno? Ako je svjesni um zaokupljen mislima, a ja vrtim podsvjesni program, onda ja ne promatram svoje ponašanje. Zašto? Jer je moje promatranje usmjereno prema unutrašnjosti moje glave koja misli i automatsko ponašanje koje se vrti je nezamijećeno od mene samoga. To znači da 95% dana mi ne djelujemo prema željama i žudnjama svjesnog uma i onoga što hoćemo. Nego zato što smo u mislima 95% dana, mi djelujemo iz podsvjesno zadanog uma. Koje je značenje toga? Većina tih programa djeluje negativno, umanjuje sposobnost ili nas sabotira i pritom je sve to nevidljivo. Ja svakog dana ustanem pun volje, želje za zdravljem i uspjehom, a na kraju dana se vratim kući loše volje i iscrpljen. Dakle, ja sam žrtva, moj život nije pod kontrolom. I ja nisam uspješan jer svemir mi ne pomaže. To je percepcija, ali ispada da je ona potpuno pogrešna. Djelovanje iz svjesnosti - ljudi to rade, a da to i ne znaju, kad se zaljube. Jer kad se zaljube, postaju svjesni. Razlog je jednostavan. Ono što ste tražili cijeloga života, pojavi se ispred, pa ćete pustiti vaše misli da odlutaju? Kad se zaljubite, to zovem medenim mjesecom. Tad si kažemo, život je lijep, nije važno koliko je ludo tvoj život izgledao do danas, sreo si osobu u koju si se zaljubio, idućeg dana je raj na Zemlji, sve je divno. Život je veličanstven, prekrasan, tako si zaljubljen. I tijekom tog ljubavnog razdoblja, pitaju vas kako ste, volim svoj život kažete, on je veličanstven i prekrasan. Dobro, ali dan prije nego ste sreli tu osobu, nije izgledalo tako. I sad ste je sreli i život se promijenio. Što se dogodilo? Znanost je prepoznala da kad se zaljubimo, mi smo u stanju pune pažnje i svjesnosti. Što to znači? Mi tada držimo ruke na upravljaču, sa svjesnim umom vozimo prema čemu? Željama i žudnjama. Što je medeni mjesec? Manifestacija želji i žudnji. Zašto? Jer baš od tuda djelujem. Ali nažalost, medeni mjesec ne traje dugo i poslije se vraćamo u normalan život. Kada ste stvorili medeni mjesec? Bili ste svjesni i prestali ste misliti. Dok ste razmišljali, bili bili ste pod lošim programima. Kad ste bili svjesni, djelovali ste iz želja i žudnji. Posljedica previše razmišljanja je gubitak kontrole. I sad se opet ponovno vraćam na podsvjesno zadano negativno ponašanje. Koja je posljedica svega toga? Vi prestajete kreirati svoj život iz želja i žudnji i vraćate se programima koje ste imali prije nego ste se zaljubili... 

To su bile riječi dr. Bruce Liptona. Ja, Chiken Rex to samo mogu sažeti na sljedeći način: 

BITI SVJESTAN SADAŠNJEG TRENUTKA, SEBE U TOM TRENUTKU I UPRAVLJATI SVOJIM POSTUPCIMA ili kako bi to moj dragi stručno kazao: Prijeći ulicu i žvakati žvaku istovremeno. 

RUKOMET EURO 2020. 

Završilo prvenstvo, rukometaši osvojili srebro. Zasluženo ili ne, ne mogu suditi o tome jer nisam gledala sve utakmice svih reprezentacija. Ali nije bila nijedna utakmica koju su naši odigrali lijepo i glatko pobijedili. Baš svaka je bila svojevrsno mučenje. Najbolja svakako ona igra protiv Njemačke, znači ipak se može igrati odlično. Zašto se ne može tako odigrati jedna cijela utakmica, a kamoli cijeli turnir? Zato nema zlata već mnogo godina. Srebro je super, da se razumijemo, čestitke rukometašima! No neke stvari treba hitno mijenjati, prije svega trenera. Lino je svoje davno završio po pitanju reprezentacije. Zna on puno i neka vodi neki klub, bit će to ok i za njega i za klub. Reprezentacija treba nekog mlađeg, nekog tko zna još više o modernom rukometu, sa idejom, vizijom i stavom. Dakle, bio je ovo još jedan stresan turnir za gledanje. Gledaš, a najradije bi promijenio kanal, Ćervar ti ide na živce osobito kad ti protivnički golman pospremi loptu u prazan gol, komentatori stalno govore "zabijanje", ali Hrvati su sletjeli na Pleso sa srebrom oko vrata, netko ih tamo ipak dočekao. A braća Hrvati, uh. U RH sutra će biti zaboravljeni do idućeg turnira. Ne u BiH i dijaspori, tamo će se slaviti još nekoliko dana. I za kraj, ionako u sportu postoje samo dvije kategorije - nogomet i ostali sportovi, o tome nekom drugom prilikom. Čestitke rukometašima! 

A JE TO... 

Dobar jutar! Jučer je Krešo došao na ideju kako unovčiti moj blog. Neću zasad miješati previše poslovne ideje sa idejama MakiCeTung, ali idem odmah vidjeti da li je moguće išta napraviti po tom pitanju. Baš mi je stavio bubu u glavu. Usred svinjokolje, oštri noževi posvuda, davim tamo ljude hoće li itko preuzeti završni dio i zaraditi nešto para usput. Gazda se skoro ugušio od smijeha jer ja neprekidno pričam, a on se smije i pije sok istovremeno. Krešo, vidiš da nisu samo kokice opasne po život. I vrući čaj. Uglavnom, dobila sam odgovor da pričekam malo bar dok se završe kobaje. Ali, tko može njih dočekati. Oni su zaključili da bi bilo idealno kad bi se svo ono meso moglo meditacijom pretvoriti u kobaje. Rekoh da nije isključeno da je moguće, ali da mi se ne da čekati toliko dugo. I tako idem pokušati biti poduzetnik jer volim stalno nešto poduzimati. Evo ispod jedan dobar video, Pat i Mat, i oni su uvijek poduzetni. A JE TO - VEŠ MAŠINA 

NAĆI PRAVU MJERU 

U svemu je izrazito važno naći pravu mjeru, i za sebe i u relaciji s drugim ljudima. Kad netko piše knjigu, piše je iz sebe, na način kako toj osobi najbolje odgovara da se izrazi. A čitači se u nekim knjigama nađu više, u nekima manje. Neke su knjige većini neshvatljive, neke svi rado uzmu u ruku i pročitaju. Ipak se piscima rijetko zamjera ne-imanje prave mjere. Neka knjiga, tu su knjižnice da sve nađu svoje mjesto, pa tko voli, neka izvoli. 

Kad su drugi ljudi u pitanju, nije moguće djelovati pro aktivno ukoliko se ne osjeti energetsko polje druge osobe. Ja sam vaga u horoskopu i stalno nešto važem, time si često još i više zakompliciram život pokušavajući kazati nešto nekome, a da to ima neku svrhu. Nije da mora imati svrhu, ali kad već sjedim s nekim i pričam, a pričam neprekidno, pa hajde onda da pokušam pričati smisleno i da ta osoba ima nešto od toga. Sjetila sam se da sam davno došla do zaključka da ljudi uglavnom uopće ni ne slušaju što drugi ljudi u njihovom društvu pričaju. Samo više ili manje pristojno čekaju da jedan završi svoj monolog da počnu sa svojim monologom. Bolje onda pričati jako malo, saslušati monolog, napraviti kratak i jednostavan rezime ispričanog, iskopati neku mudru poslovicu na temu i prijeći na slušanje sljedećeg monologa. Toliko o pravoj mjeri u odnosima sa većinom drugih ljudi. A pro aktivno djelovanje i energetsko polje – o čemu da tu sada pišem kad se družim samo sa dvoje ljudi? O prošlom životu nemam volje pisati, kao što ga nisam imala volje ni živjeti. 

Naći pravu mjeru u sebi za sebe. To je nešto zahtjevnije. Možda i nije strašno ako se razmisli dobro. Kaže se da svatko nešto radi po svom, svatko radi što ga volja, kad je za nešto raspoložen. Biti loše volje najčešće je rezultat utroška previše vremena i energije na nešto. Bolje stati s nekom aktivnošću kad osjetiš da si zamoren, nego forsirati da se stvar završi. Dođe to na isto po pitanju svega, čitanja knjige, ispijanja kava u društvu, sređivanja kuće, a i na poslu. Samo na poslu ne možeš reći da si zamoren i otići doma, treba završiti radno vrijeme. No moguće je na većini poslova također naći pravu mjeru bar utoliko da se organiziraš na način da se dnevni zadaci raspodjele nekako ravnomjerno kroz tih 8 sati. I ne ostavljati najbitnije za kraj već to napraviti odmah čim se dođe na posao. Ali uvijek je lako biti pametan kad daješ savjete drugome. Ključno je biti pametan kad ideš sam sebi dati savjet. Primijetiti zapravo da griješiš u nečemu, to bi trebalo biti prvo i osnovno. Primijetiti u sebi sve ono što si jako pametan primijetiti da ne valja kod drugih ljudi i raditi na sebi da se to promijeni – to je umijeće. Ali rezultati su super, čovjek bude jako zadovoljan. 

I da sada ne važem suviše da li je za mene u ovom trenutku pametnije da nešto pročitam, izmeditiram, operem, očistim i sl. jer idem uskoro do Osijeka do bolnice pa nisam 100% najbolje volje, iako nisam ni loše volje, da skratim, idem pogledati neki smiješni video za malo smijeha i vedar početak dana, oprati kosu zatim i polako buditi Sunce. Jadan čovjek. Ionako mama kaže da je jadan čovjek jer ga ja maltretiram osobito time što zaspim na njegovom ramenu, sad se mora i probuditi prije nego iziđe ovo manje sjajno sunce da me vozi doktoru. Ah, to mu je valjda sudbina da bude u ovom životu jadan čovjek. 

NEŠTO O PRVOM SUSRETU SA DEPRESIJOM 

Danas je baš neko depresivno vrijeme, i ja se danima osjećam pomalo depresivno, a i jučer sam podigla u knjižnici odličnu knjigu koji su napisali naši dr.sc. psihijatri, koje sam, eto igrom slučaja većinu i osobno upoznala... Knjiga se zove Depresija i duhovnost, i sve što pametan čovjek treba znati o depresiji, lijepo piše u toj knjizi. 

Kao prvo, u životu sam iskusila tri prave depresije i mnogo depresivnih epizoda, a pritom sam i išla kod psihijatara raznih i uzimala antidepresive i pročitala većinu knjiga koje postoje kako da si sama pomognem. Zato sada znam da ovo moje nije depresija niti ću si ja dozvoliti da više ikada u životu upadnem u depresiju, dakle, neću učiniti ono što većina ljudi ipak napravi - prepuste se i dopuste da depresija upravlja njihovim životom, a tada je zista jako teško i uz pomoć psihijatara, antidepresiva i partnera i prijatelja izvući se iz tog stanja. Jako je teško i bolno i za osobu koja je oboljela od depresije, i za cijelu obitelj i za prijatelje. Zato sam odlučila napisati osnovne stvari što si osoba u depresiji ne smije dopustiti, što točno sama treba napraviti, a to je malo iako jest i to teško, ali se mora. I što to mora napraviti partner, a što prijateljica. Psihijatar jako dobro zna što je njegov posao. 

I da naglasim da se ovo odnosi na žene u depresiji, a ne na muškarce. O njihovim depresijama ne znam gotovo ništa. 

Nekidan, kad sam ustala, nakon desetak minuta ispijanja prve jutarnje kave, još mi se ni moždane vijuge nisu upalile kako treba, bez opravdanog razloga sam se rasplakala i nisam mogla stati preko pola sata. Otišla sam kod dragoga u krevet jer je ionako došlo vrijeme da se polako budi, da se malo družimo u krevetu i da ode raditi. Kad se obukao i otišao, pomislila sam kako bih se rado vratila u krevet i pokrila preko glave i uopće da cijeli dan ne iziđem iz kreveta. To bi bila najveća greška koju si depresivna osoba dopusti. Nije dobro puno se forsirati i ubijati se radom, ali nikako ne valja ostati u krevetu cijeli dan. Ustala sam i nagovorila se da počnem spremati ručak, iako mi uopće nije bilo do kuhanja. Ali si rekoh, dobro je za oboje da imamo ručak, ma kako on ispao. Dragi je uskoro poslao poruku da pita što radim. Rekoh: kuham ručak i plačem. Pita on zašto plačem. Kažem da sam malo depresivna, da bih najradije u krevet, ali da neću i da ću nam skuhati ručak kako smo se dogovorili. On se složi da je to pametno i da ćemo razgovarati o tome kad završi njegov radni dan. Ali mi je cijelo vrijeme slao predivne poruke. Jedna od njih je: "Imaš najljepši osmijeh na svijetu. Zato ga želim svaki dan vidjeti." Tada sam plakala od sreće. Dakle, žene moje, plakanje je tu normalno i ako vam se plače, plačite. Ali pripazite da ne ode u histerično plakanje, to vam škodi i okolina ne može tu ništa, jedino psihijatar može reći što treba. Nakon ručka, toplog zagrljaja i poljupca, on ode na posao, a ja bih opet najradije u krevet. Rekoh si, e nećeš. Ideš do trgovine kupiti što nemaš doma i spremit ćeš dragome čupavce, to je jednostavan kolač, on ga obožava, dobro će ti ispasti jer ćeš to raditi iz ljubavi i on će biti sretan, i ja jer sam napravila nešto lijepo i dobro za oboje. U trgovini, tražeći čokoladu za kuhanje, sam se rasplakala. Ma uopće me nije briga što će netko reći gle one ludare, još jedna žena koja bez razloga plače dok kupuje čokoladu i kokos. I čupavci su ispali savršeno! 

Kasnije smo otvoreno razgovarali o depresiji, ja sam slušala njega i on mene. Dogovorili smo se da odmah počnem uzimati antidepresiv koji slučajno imam u špajzi, a nismo ga dosad ni otvorili. Jer dok čovjek dođe do psihijatra redovnim putem, jako potone, baš sve mu postane crno, nema više šanse da ustane iz kreveta i da ga itko na to nagovori, pucaju brakovi, prijateljstva, sve redom ode kvragu i neke se stvari kasnije ne mogu popraviti, a većina ostavlja bolne ožiljke do kraja života. Ako vam je nešto od ovih stvari poznato i osjećate da možda jeste u depresiji, ne znate si pomoći, ne uzimate antidepresiv, misli su vam pune optuživanja drugih ljudi za vaše životne probleme, svi su za nešto krivi, a ne nalazite u svemu tome imalo vlastite odgovornosti, kad i vidite da ste mogli nešto učiniti sami, a niste i počnete sa samookrivljavanjem, i pritom se još gore osjećate - treba vam uputnica hitno psihijatrija. Neće vas nitko ostaviti da tamo ležite. Odite svakako s partnerom ako ga imate, ako ne, onda s najboljom prijateljicom. Primit će vas doktor, trebat će mu svega par minuta da shvati da ste u depresiji. Nešto će on malo pričati, ali vi nećete shvatiti baš ništa. Nema veze, zato je tu netko sa vama. Propisat će vam antidepresiv i vjerojatno nešto lagano za smirenje da uzmete kad počnete histerično plakati, kad se previše uzrujate jer si ne možete pomoći, a nitko drugi vam ne želi pomoći. Žele vam ljudi pomoći, ali ne znaju kako, pa pobjegnu. Ali nemojte tablete za smirenje nikako uzimati olako, previše i predugo. A antidepresivi se uzimaju svaki dan i treba proći nekoliko tjedana da se akumulira u tijelu i čovjek osjeti da mu je bolje. Dok ne dođe datum kad se trebate opet pojaviti kod psihijatra, partner i prijateljica mogu i trebaju učiniti sljedeće (bar bi meni to nekoć davno bilo pomoglo): 

Ona neka nastoji naći dva sata dnevno slobodnog vremena da dođe kod vas, da vas nježno i brižno izvuče iz kreveta, da popijete zajedno kavu ili čaj, da pojedete nešto na kruh i da vas nagoori da spremite nešto za ručak, da će to biti dobro i za vas i za partnera. Eto, to je sve. Ne treba ona taj dan ništa više, neka bude inače kakva jest, zato vam je valjda prijateljica. Sutradan neka dođe opet i izvuće vas iz kreveta i nagovori vas da usisate kuću. A vi budite zahvalni što je našla vremena da dođe i da je učinila upravo to. 

On kad dođe s posla, neka svoje zadovoljstvo vašim napretkom, to što niste u krevetu i što ste skuhali ručak, pokaže osmijehom, toplim čvrstim zagrljajem, neka se zahvali na lijepom ručku koji ste pripremili. Kad se malo odmori, neka vas nježno nagovori da se zajedno odvezete autom negdje u prirodu, daleko od gužvi i da malo prošetate. Malo tamo zajedno šetajte, sjedite malo na zraku, nekih pola sata-sat i to je baš sve što trebate od njega očekivati. To je puno, ali i dovoljno. I budite zahvalni što je to uradio. I ako je moguće, tako treba svaki dan. 

Kad prođe to najkriznije doba akutnog stanja depresije i dok antidepresiv počne djelovati, došlo je vrijeme za kontrolu kod psihijatra. Trebalo bi vam već i biti malo bolje i moći ćete s njim početi pomalo razgovarati i biti ćete u stanju razumjeti što on to govori. Ako je dobar psihijatar, reći će vam i da morate sami naći neku dimenziju duhovnosti koja vam odgovara i malo vremena da se time bavite, neće inzistirati da samo tablete liječe. A to sa duhovnošću je jako individualna stvar i nije dobro da se u to miješam. S vremenom ćete to sami za sebe dokučiti. Ali svakako nastavite razgovarati i sa partnerom i sa prijateljicom i sa psihijatrom i nastojte doći do pravih problema, s čim se vi to točno ne možete nositi, oko čega vam treba njihova pomoć. Dođite do uzroka problema. Svakodnevne male stvari koje ljudima idu na živce nisu pravi problemi i oko njih se ne valja suviše opterećivati ni gubiti vrijeme na njih, a osobito ne zbog njih uzimati tablete za smirenje. 

Toliko o depresiji i akutnim depresivnim epizodama za početnike (vrijedi uglavnom za žene, jer sam jedna od njih). 

Vani pada kiša, ali mora ponekad. Sve biljke i životinje trebaju vodu. Većina ipak ne ovisi o nama da ćemo ih zalijevati i uliti vodu u posudu. Pa ako danas treba padati kiša cijeli dan, neka pada. Neću izlaziti van, nastojat ću obaviti što danas trebam telefonom i mailovima. 

Svima želim lijep ovaj kišni dan! Pokušajte i u ovakvom danu pronaći nešto lijepo, dobro i pozitivno. 

PRAŠTANJE 

Zasad copy-paste: 

Kako postati dobar u opraštanju: Kad je svađa gotova -gotova je. Nakon toga nije bitno tko je u pravu, a tko nije. Nije bitno da li je netko bio dobar ili ne. Gotovo je. U prošlosti je i nema smisla svako malo je spominjati. Svađe nisu natjecanja. Nema tablice s bodovanjem. Nitko ovdje ne pokušava pobijediti. Nema onog: 'Sad mi duguješ, jer si zeznuo zadnji put'. Kad vaš partner zezne, probajte odvojiti namjeru od ponašanja. Sjetite se stvari zbog kojih ga volite i cijenite. Ljudi rade pogreške. Ne rade to zato što su loše osobe, zato što vas potajno mrze i žele prekid ili razvod. 

Kao oprost, ljubav i hvala je pozitivna sebična radnja. 

Kao točka na i. 

Kao Amen nakon molitve. 

Kao svijest o posjedovanju nečeg nama dragog. 

Kao svijest da će dobro doći u naš život. 

Zahvalnosti ispunjava srce ljubavlju. 

Oprost oslobađa, a zahvalnost ispunjava. 

Evo ispod jedam dobar link na temu oprosta: 

Na oprost dosad sigurno niste gledali na ovaj način

NEOBIČNO... 

Bila sam u kratkoj šetnjici prije nego padne mrak (stavila sam nekoliko fotki sjedeći tako uz Dunav, hraneći si dušu). Danas je subota, nema redovnih posjeta liječnicima, nema sekiranja oko birokracije, nikakvog posla nema na vidiku, ipak se baš jako nadam da ću uz malo pomoći uspjeti pokrenuti svoj mali biznis. 

Nabrala malo suhog cvijeća, neki bi rekli korova. Znate ono suho samoniklo raslinje koje se svake godine samo obnavlja i uglavnom svima smeta...e baš to, meni lijepo izgleda u vazi na stoliću u uglu (uslikat ću kasnije kad završim buketić). I skupila sam malo sitnih šarenih oblutaka. Kad ih operem, stavit ću ih u pepeljaru zajedno sa nekoliko školjkica koje sam već prije pokupila (i to ću uslikati). U toj pepeljari Sunce inače ostavlja kovanice (lipe) koje sam prije koji mjesec izvadila, odvojila, napravila specifikaciju, ukrupnila ih i za te novce mu donijela najveću i najljepšu kutiju sladoleda. 

Uglavnom, putem prema Dunavu, onaj puteljak kod vodotornja, vidim odron (stavit ću sliku) i da ne bi bilo krivih termina za naziv, evo link odron čega je to: 

https://hrturizam.hr/gorjanovicev-praporni-profil-u-vukovaru-proglasen-geoloskim-spomenikom-prirode/

Da, svjesna sam da je padala kiša, ali kiša pada od pamtivijeka, nekad više, nekad manje, a tlo, takvo kakvo jest, više manje stoji tu odavno koliko je meni poznato. Nekidan, nakon šetnje uz Dunav i malo po gradu, htjeli smo doma autom preko nove luke izići gore na Mitnicu i usput oprati auto, međutim, zaustavio nas neki fini gospodin i upozorio nas da se ne može proći autom jer sjeku drveće i cesta je zatrpana. Dragi se zahvalio, a meni je rekao da ne bi trebali puno sjeći to drveće jer korjenje sprječava odrone. Nisam išla danas dotamo da vidim što su točno posjekli jer je bio skoro mrak. Sada me baš jako zanima što, kako i koliko su posjekli. Izgleda da ni mane nove luke graditeljima nisu bitne (stavit ću sliku luke, neka vam mane objasni bilo koji čovjek koji planira tamo platiti vez za svoj čamac), ali je jako važno da tom cestom može proći kamion, šleper ili možda čak i jumbo jet ako zatreba. A drveće, naravno, pritom samo smeta. 

Međutim, nije samo sječa drveća problem, čini se da je sadnja neka velika enigma nekim ljudima. Saditi drveće je predivno, ali zar se baš svugdje mora saditi toliko gusto da se nijedno ne može normalno razvijati? Posljednji primjer su japanske trešnje. Pa pogledajte koliki je to broj stabala na tako maloj udaljenosti. Nije li se dio mogao posaditi npr. usred svakog dječjeg igrališta po bar jedno jer tamo kronično nedostaje bar malo hlada? Recite nešto o tome vi majke sa malom djecom, molim vas, zbog vaše djece. 

Da zaključim napokon jer sam ljuta na sebe što sam se ogorčena vratila iz šetnjice. Odron je nastao jer nema korijenja drveća koje drži tlo, a kiša ga onda posljedično ispire. Neću više ništa reći, dosta je bilo. 

Idem završiti svoj buket za vazu i oprati kamenčiće za pepeljaru, sve to uslikati i staviti uz ovaj tekst, i fotke ovog odrona, i nove luke (koja zaista lijepo izgleda). Ugodno subotnje veče svima želim! 

NEŠTO O ODNOSU ZRELIH PAROVA 

Pretplaćena sam na jedan newsletter https://atma.hr/ i bude tu svega, i zanimljivih stvari, a i nekih donekle gluposti (bar za mene). 

I danas stigne na mail sljedeći članak: 

https://atma.hr/krik-duse-jedne-zrele-zene-dragi-muskarci-ako-zaista-zelite-znati-sto-me-uzbuduje-odgovorit-cu-vam-um/

Svakako moram priznati da tako nekako vrijedi za mene, mislim da je dragi toga svjestan. Poslala sam mu link, baš me zanima kakva će biti reakcija :) 

MIGUEL RUIZ - GLAS ZNANJA 

Zdrav razum i slijepa vjera. Ponovno buđenje vjere i slobodne volje 

Kad vjeru uložite u istinu umjesto u laži, mijenjaju vam se odluke. Kad vam je volja slobodna, odluke će vam proizlaziti iz vlastite osobnosti, a ne iz programa, ne iz lažljivca u vašoj glavi. Vjerovat ćete u ono što želite, događa se nešto jako zanimljivo. Poželjt ćete ljubav. Nećete željeti ništa osim ljubavi, jer ćete znati da ono što nije ljubav, nije ni istina... ...Stvarna ili slobodna volja jest ono što osjećate u ovom trenutku. Ovaj je trenutak stvaran, imate vjeru u život i vjeru u sebe, a ta vjera nema nikakva posebna razloga. To je moć stvaranja u ovome trenutku. S toga stajališta na bilo kojoj razini možete stvarati što želite. 

ČETIRI SPORAZUMA SA SAMIM SOBOM 

1 - neka vam riječ bude besprijekorna... 

...jer se riječju koristite kako biste stvarali svoju priču. 

2 - ništa ne shvaćajte osobno... 

...jer živite u svojoj priči, a drugi ljudi žive u svojoj. 

3 - ne pretpostavljajte... 

...jer pretpostavke većinom nisu istinite, a kad pripovjedač (glas)smišlja priče - osobito o drugim pripovjedačima - to stvara pravu dramu. 

4 - uvijek dajte sve od sebe... 

...jer ćete time sprečavati prosudbe glasa znanja, a sve dok se nečim (posvećeno) bavite, ne dopuštate glasu da vam se obraća. 

PRIČA O ŽIVOTU - ne pamtim više koji dio 

Spoznala sam smisao života i praktičnu primjenu djelovanja (koji se odnosi na mene) da ostvarujem smisao života. Znam točno mnogo stvari u kojima istinski uživam, ne tražim, ne trebam, ne zahtjevam više. 

Realnost jest da nemam trenutno nikakva primanja, nažalost to je tako isključivo zato što živim u Vukovaru i rješenje jest u budućem vremenu. 

O sebi znam, i o životu također, da nije dobro oslanjati se na bilo što što nije u sadašnjem trenutku. Iz prošlosti se može svašta naučiti, ali na budućnost utječe previše faktora i zato je neizvjesna. Nju se može planirati, treba imati jasnu viziju i plan, ciljeve. Naravno, ja imam jasnu strategiju za budućnost po pitanju financija i znam da će sve biti super. Imam jako puno povjerenja u sebe, samopuzdanja također. Ipak, izrazito ne volim kad se moje djelovanje odgađa. 

Djelovanje je ovdje i sada. Odluke i sve aktivnosti koje činim su ovdje i sada. Sadašnjost je jedina realna sfera zbivanja za svakog čovjeka. Žalosno je da većina ljudi proživi cijeli život i napusti ovaj svijet, a da to ni usput ne opazi. 

Dvije su Istine na koje ću vječno ukazivati u odnosima s drugim ljudima: 

1) Osvjesti da jedino i isključivo sada i ovdje možeš realno živjeti i djelovati. 

2) Smisao života je primarno da u njemu uživaš. Već prva spoznaja je dovoljna da se osvjesti druga. 

A dalje: 

Ljubav - apsolutna ljubav 

Istina - aposlutna istina 

Moć 

Kreativnost... 

...Sva iskustva iz prošlosti postanu pozitivni instrumenti kojima se lakoćom koristiš i izražavaš i jednostavno dolaziš do samoostvarenja sada i do ciljeva u budućnosti. 

Aktivnim pisanjem raznih tekstova sam se počela baviti u 8. razredu osnovne škole i nastavila više-manje kontinuirano cijeli život. Jučer sam u ruke uzela rokovnik s tekstovima od 14.-te do 19.-te godine života i shvatila nešto o sebi. U svakom tekstu sam se uporno pitala što je to smisao života i zaključivala da moram odgovore naći u sebi. Logično sam zaključivala da redom nije ništa od toga štogod mi je ijedan čovjek rekao da jest smisao. Bar ne za mene. S vršnjacima nije bilo moguće razgovarati o takvim stvarima niti je ikoga od njih uopće to zanimalo kada bih tu temu spomenula. Odrasli ljudi su mi uglavnom odgovarali totalne gluposti. A ovi pametni, konkretno profesor engleskog jezika i profesorica iz hrvatskog kojima nisam bila totalna čudakinja zato što to pitam, oni su mi jasno i otvoreno rekli sljedeće: 

"Ti si dijete u pravoj depresiji zbog realnih životnih okolnosti (obiteljska situacija). Izrazito si bistra i pametna i shatit ćeš to sama kada dođe pravo vrijeme. Ali jako je dobro i pozitivno što se već sada baviš tim pitanjem. Samo naprijed! I imaš našu podršku u svemu što radiš. Svakako odmah prestani pušiti cigarete. Bilo bi dobro da prekineš tu ljubavnu vezu u kojoj si sada, niste vi jedno za drugog. Još malo pa ćeš na fakultet. Štogod da izabereš, sigurni smo da ćeš s lakoćom i završiti." 

Nije prošlo dugo vremena dok sam shvatila da su potpuno u pravu. Uglavnom, život je imao za mene druge planove. Nisam se nikada borila protiv života, ako sam se za nešto borila, borila sam se za ljubav. Ma nisam generalno pogriješila, trudila sam se činiti najbolje za sebe i za svoju obitelj. Dakako, sama sebi sam u 90% slučajeva bila na zadnjem mjestu - to je bila najveća greška. Ali uvijek je prva bila ljubav, a zatim i istina, koliko je bilo moguće da opstanem u toj zajednici. Dobrota naprosto jest sastavni dio mene. Po pitanju toga nikad nisam trebala ništa ni čitati, ni pisati, ni djelovati ni na koji način, osim biti kakva jesam - dobra osoba. 

No, prošlost je prošlost, završeno vrijeme. Ovdje i sada mogu iskoristiti svo životno iskustvo koje sam kroz život prikupila, dakle u prošlosti. Iskorititi ih SADA, a za budućnost imati samo jasne ciljeve koje imam: 

dati svoj maksimum da svojevrsni financijski kaos u što kraćem roku dovedem u red i dalje samo tako jednostavno - posvetim se uživanju u životu, i to sa mojim Suncem - jer baš on je muškarac mog života, izgleda da sam i ja žena njegovog života, nekako smo sudbinski vezani i predodređeni jedno za drugog, sada je tako, nije to uvijek vrijedilo. Rekoh da je budućnost neizvjesna. I za njega je život imao drugačije planove od njegovih početnih idealnih uvjeta koje je imao između 20.-te i 30.-te godine života otprilike. Život zaista može biti okrutan. Ali sada smo oboje super. Mi imamo u sebi zrelu ljubav koju i pokazujemo, isti smisao života, na istoj smo intelektualnoj razini, obožavamo istu glazbu koja svira doma gotovo neprekidno, totalni unutarnji mir (svojevrsno meditativno stanje) nalazimo u boravku uz vodu, oboje neovisno jedno o drugome tako cijeli život, Ima tu još puno toga, ali i ovo je jako puno i iznimno važno. Mi s veseljem pripadamo jedno drugome. I ništa pritom nije na silu, nas dvoje smo uvijek posve prirodni, i jedno uz drugoga, i u odnosima s drugim ljudima i kad smo sami. Oboje uživamo u životu jako jednostavno, i to činimo ovdje i sada. 

Želim zasad ovaj tekst privesti kraju. Ljudi moji, ovo jest skraćena verzija. Da napišem sve što želim reći i to točno onako kako to želim reći, trebala bih napisati knjigu. Možda to jednom i učinim. Nije da nisam mogla i dosada objaviti zbirku eseja da nisam u bivšem životu ostavila hrpu ispisanih rokovnika sa svojim tekstovima. Sada su vjerojatno već spaljeni na smetlištu, uglavnom, nema ih. Stvarno nema veze. Imam vremena za knjigu ako se za to odlučim. 

Ponovit ću još jednom srž, dvije najvažnije životne Istine koje vrijede za svakog čovjeka: 

1) Osvjesti da jedino i isključivo sada i ovdje možeš realno živjeti i djelovati. 

2) Smisao života je primarno da u njemu uživaš. 

Svima želim od srca dan ispunjen veseljem i pozitivnim mislima i osjećajima! 

SMISAO ŽIVOTA 

Život uz muškarca kojeg volim i cijenim beskrajno, a i on mene uz pomoć gđe Nade i prsta vremena (tu shvaćamo da nemamo pojma koliko smo slični, a koliko različiti), jest savršen i smiren, za oboje sada i ovdje. Njemu je potrebna i gđa Nada i prst vremena pritom, meni zaista ne, niti sam u stanju shvatiti o čemu on to dovraga govori kad ih spominje. Nije ni bitno. Volimo se i lijepo nam je. Uživamo. To je meni kompletan smisao ovog života. 

P.S. Zaista je vrijedilo upravo to što sam napisala baš u tom trenutku. Sve se u nekoliko minuta može promijeniti, nažalost. Oboje smo jaki, preživjet ćemo. Tužno, jako jako tužno. 

PRIRUČNIK ZA RATNIKA SVJETLOSTI 

Ratnik Svjetlosti uvijek će učiniti nešto neuobičajeno. 

Zaplesat će na ulici idući na posao, pogledati u oči potpunog neznanca i govoriti o ljubavi na prvi pogled, braniti zamisao koja se čini promašenom. Ratnici Svjetlosti mogu si to dopustiti. Oni se ne stide oplakivati stare rane, ni oduševljavati se novim otkrićima. Kad osjete da je došao pravi čas, ostavljaju sve i kreću u toliko snivanu pustolovinu. Kad shvate da su im snage iscrpljene, napuštaju borbu, ne osjećajući krivnju zbog pokoje učinjene ludosti. 

Ratnik ne želi proživjeti svoj život igrajući ulogu koju su mu drugi nametnuli. 

Paulo Coelho 

PARAFRAZIRANJE ZA DOBRO JUTRO 

Ljubav je volja za proširivanje sebe u svrhu njegovanja vlastitog i tuđeg razvoja. 

Kada nekoga volimo, naša ljubav postaje vidljiva i stvarna kroz naš trud, kroz činjenicu da smo spremni za nekog napraviti dodatni korak, prijeći dodatni kilometar. 

Želja za ljubavlju nije isto što i ljubav. Ljubav je ono što ljubav čini. Ljubav je čin volje, istodobno i namjera, i akcija. 

Put kojim se rjeđe ide; Dr. M. Scott Peck 

OPET NEŠTO O LJUBAVI I NEŠTO O KAMENJU 

Oduvijek i zauvijek ću pisati o ljubavi. Pjesnici je nekako uvijek iskazuju kroz bol, njima su ljubavni jadi inspiracija. Nije to moj stil. Budisti kroz ljubav u svemu, njima ljubav proizlazi iz osobe, iz samog života, nije vanjski uzrok odgovoran za ljubav, već je imaš za sve i svakoga ili je nemaš. A kako ljubav jednostavno jest, ona je tu, ona biva, besmisleno je ne biti u ljubavnom transu. To je nešto kao trudnoća. Ili jesi trudna, ili nisi - nema nešto pomalo. Pa budisti tako vole sve, pa i kamen. Kažu da i kamen prožima određeno energetsko stanje, i kamen biva, pa ako imaš u sebi ljubav, voliš i kamen. To s kamenjem je zaista teško objasniti. Priupitat ću Miša može li ona bolje, pa ću pribilježiti. 

Lagala bih kad bih rekla da ne volim kamenje. Sad ću pojasniti. Oblutci su mi baš fora, da ih imam neograničeno mnogo, veći dio dvorišta bi bio pokriven oblutcima. U velikoj pepeljari, koja je tu uglavnom za ukras i odlaganje lipa, držim neko simpa kamenje. Ja mislila da je to nešto što je voda oblikovala, a Sunce kaže da je to škalja. U Dalmaciji je škalja nešto sasvim drugo i nije mi nimalo lijepa, uglavnom smeta i za hodanje, a uništava užitak opuštene vožnje biciklom. Ali za adrenalinske vožnje, škalja je super (dalmatinska škalja, ne Vukovarska). I razne stijene su mi super. Uglavnom ih doživljavam kao neki izazov da unajmim potrebnu opremu i popenjem se na neku izazovnu. Jednom davno sam bila na izletu na Zrmanji i Krupi. Prijatelj mi je posudio super fotoaparat. Oko Zrmanje se počinje uzdizati Velebit. I tamo ugledam neke jako lijepe stijene. Od svih oštrih i nepristupačnih, ove su oble, kao da ih je netko marljivo klesao da budu takve. Naravno, zumirala sam maksimalno i uslikala stijene. Kasnije su mi rekli da su to Tulove grede. A ima još na Velebito ona sajla spojena na stijene preko kanjona kojom se možeš adrenalinski napunjen prijeći preko (zaista sada ne znam kako se to zove). 

I još malo kamenja koje mi je super. Škrape. Svi su naši otoci puni škrapa. Na Pašmanu imaju i Škraping - utrku jednim dijelom i po škrapama koja se boduje u treking ligi. Meni su zanimljive odmalena jer nas je stari ljeti brodom vodio na jednodnevne izlete - uglavnom kupanje u čistom moru i bez gužvi gradskih plaža. On bi za to vrijeme lovio ribe. Mama je uvijek gunđala jer nema hlada. I stvarno, kad ljeti provedeš cijeli dan na suncu, pocrveniš kao rak, danima se ljušte lice i leđa, dobiješ blagu sunčanicu, ali meni je i to bilo super. Prvo, uvijek se nađe neka ravnija stijena gdje možeš raširiti ručnik i zaigrati s bratom jamb. Redovno nađeš na otoku i neku usjeklinu gdje je more duboko, pa ta stijena posluži kao prirodna skakaona. Tu skačeš do mile volje, ali da starci ne znaju, jer su ogromne šanse da u moru ima neka stijena za koju ne znaš ili da pogrešno odskočiš, pa možeš kvalitetno skršiti bilo koji dio tijela. I kao dijete si svjestan te činjenice, pa se prvo probrčkaš u moru u tom dijelu da izvidiš situaciju i tek onda skačeš. Ali majkama je to nemoguće shvatiti, pa joj jednostavno prešutiš dio priče o prirodnoj skakaoni i odeš na suprotni dio otoka skakati dok ona leži i čita knjigu. 

A pred odlazak doma, kad se sunce malo spusti na horizontu, slijedi skupljanje ogrca (morski puževi svojom voljom zaljepljeni na škrape, uglavnom u moru, osim za slučaj velike oseke. Ali onda odgmižu malo dublje jer trebaju tekućinu.). Skupljaju se samo veliki primjerci. Ponekad sam tako znala obići i cijeli otočić i prikupiti večeru za svih. Ogrci se jednostavno ubace u vodu i kuhaju dok ljuska ne omekani (šala mala) i iglom se vadi sadržaj van i u usta direktno. Može ih se malo umočiti u maslinovo ulje, čak i ocat, kako tko voli. Ogrci su stvarno super, i škrape. I priljepci kad ih skineš nožem i smažeš na licu mjesta. I tako je to kod mene sa ljubavlju prema raznom kamenju. Ne bih rekla da budisti baš o tome pričaju kad kažu da kad imaš ljubav, voliš i kamen, i da kamen jest jer je i u njemu ista energija koja prožima sve - tako nekako oni kontempliraju. A ja jednostavno volim život, u ovom trenutku nemam potrebu kontemplirati ni meditirati o tome. Ni filozofirati o bitku, biću i slično. Volim kamenje i kraj priče. 

Natrag na ljubav. Isus mi je bio super lik, osobito ona njegova: ljubite jedni druge. Propovjedao je on svašta i svatko Bibliju (koju nije Isus napisao, da jest, bila bi to najbolja knjiga ikad) tumači na svoj način. Ali Isus jest ljubav. Nažalost, čovjek je trebao pustiti da ga razapnu na križ da ljudi nešto shvate, a i danas shvaćaju premalo. Isusov put nije moj put ni moje poslanje. Moje je da volim kad već volim i da nastavim gledati svijet kroz ružičaste naočale i da pritom uživam maksimalno. 

Sada opet žurim. Idem se nabrzinu obući i napokon gledati svitanje uz Dunav :) 

ZDRAVLJE 

Opet zen, a nije svinjokolja. 

Proljeće je i ogromna zapuštena bašta jedva dočekala malog mrava (ich bin mrav), a ja jedva dočekala ogromnu zapuštenu baštu. Jutros ranije stavila kuhati grah, btw - ispao super- otvorila šupu, izvadila sve što bi moglo poslužiti, navukla rukavice i akcija (uz povremeno miješanje graha). 

Osjećaj - predivan! Ma kakav zen, ovo je nirvana. 

Puno kolica punih suhe trave na hrpi za loženje, ali trebat će ili seliti hrpu ili srezati i voćku da ne spalim Sajmište...vidjet ću još što ću s tim problemčićem. 

Zasijala lavandu, hmm, nisam ni znala da se to radi, rezultati za dva-tri tjedna, okopala cvjetnjak, sazidala malo bolje stazicu do kompostišta - baš super, ich bin zufrieden :) 

Tko zna uživati u životu, sam taj život je dovoljan. Tko se odluči žaliti na život, naći će bez problema bezbroj razloga i načina. 

Maki ce tung uz proljetne pozdrave svima