...nesavršeno ima pečat ljudskosti. Sve ostalo je stvar ega i umišljenosti. Savršena fotka ne postoji, čini mi se.
Postoje pokušaji da se ljepota sačuva bar na neki način. Da uživamo u njoj...
Jako malo zaista, jako malo je potrebno da se, postavši svjestan okoline i prirode i Univerzuma osjetiš malim a izuzetno sretnim. Zbog očiju koje vide. Zbog srca koje osjeti. Zbog ljepote koja te okružuje...9.03. oko pol sedam uvečer, kad se Mjesec napokon udostojio pokazati blijed od stida valjda 😉😄
" Velike rijeke imaju ušće koje ih pretvara u ocean,
veliki vjetar prozračne puteve prema ravnici.
Ja imam samo san, obični malecki san
u kom sam za pedalj bliži ponekoj zvijezdi
i ptici "
Rekao Mika Antić, davno prije no što sam prvi put uzela boje il olovku u ruke. Slikari i pjesnici apstraktnog, jer realno ni ne vide😉
...sve 'oću nešt da napišem, a ne znam od kud da krenem. Nisam ni kritičar ni recezent nit sam kompet...kompenten… ma znate već, nema veze. Svi se danas razbacuju nekim frazama da jezik slomiš, meni to baš ne ide.
Opet sam bila u kazalištu.Volim to. Iz više razloga. To je naše kazalište. Glumci su ljudi koje znam, bilo da su djeca prijatelja ili školski ili ih prosto susrećem po gradu. Oni rade sjajnu stvar- njeguju svoju ljubav prema teatru i prezentiraju je nama kako najbolje znaju i umiju. Ulaznice su i ovaj put bile besplatne, što je u ovom gradu doista sjajno. Istina postoji na ulazu škatuljica za dobrovoljni prilog, i sumnjam da ju je tko zaobišao. Daš koliko imaš i možeš što je uvijek malo, jer kultura je zaista neprocjenjiva. U današnje vrijeme i marginalizirana. Zato ove predstave koje priređuje amaterska družina dobivaju duplo na težini.
" Šiške ćelave pjevačice " su bile odlične. Ovi naši glumci - sjajni... susrećeš ih po gradu, obični ljudi i ko bi rek'o… tu su, naši... Fotke su mi jako loše, al ovaj put i nije bitno. Predstava mi zaokupila pažnju. I bit će ih još. I fotki iz kazališta a i predstava.
Ono kad krene s svih strana svijeta...od Osijeka, od Vinkovaca, iz Bačke...pa si misliš ,sad kad se svi ti mračni oblaci sudare tu iznad Radničkog, a ja opet ne znam di mi je kišobran. Morat ću kupit još bar 4-5 i poostavljat ih na svim onim mjestima kud se smucam. Da imam za svaki slučaj da me ne natopi ko prošli put. Il kao što će me natopit ak sad ne ubrzam korak...
..da je Kugino groblje tako nazvano po boleščugi iz nekih davnih vremena,odavno već znamo.
I za Švapsko brdo, da su tamo nekoć živjele Švabe. Danas ih se više ne smije tako zvati jer je posprdno. Ima i nekih konvencija i štatijaznam...al da ga jbš ne mogu reć' da živim tam' gore na Njemačkom brdu.
A ko je bio Mile? Dragi Bogo zna...
neki povjesničar s fejsa kojeg rado čitam piše da je tu na brdu bio mlin. A na njemačkom se mlin kaže muhle, pa otud. Narod malo iskrivio pa ispalo Milovo brdo. Ja sam sklonija vjerovati vlastitoj mašti pa je brdo nazvano Milovo po mlinaru koji je živio tu. Ili se neki gradski fakin koji je pravio spačke svima zvao Mile i živio na brdu. A možda je neki Mile zapio svoja imanja razasuta po brdu ko Vasa Ladački,pa eto prozvalo ga Milovo...
Ne mogu da se ne zapitam.
Uglavnom, s Milovog brda puca impresivan pogled na Grad. Sve vidiš- sve crkvene i vodotornjeve, Dunav u punoj veličini sve dalje preko Bačke. Radnički, trg, Hotel i Bijeli križ, sve ceste koje te ovdje dovode i odvode.
Mile će i dalje ostat tajna, a mi ćemo se i dalje uz podnožje njegovog brda, penjat na naše- Švapsko.
I onda taman kad sam se pomirila s tim misterijem, na jednom građevnom panou s planom gradnje šetnice uz Vuku, tamo negdje valjda kod starog željezničkog mosta vidim da ima i Radina bara. I naravno odma' i pitanje- a ko je bila Rada? Il je ipak i to neki muški ko Mile?😲🥴
...nekad je služio svrsi. Kolodvor. Na tisuće se radnika slijevalo i izlijevalo iz vagona. Sad protutnji pokoji teretnjak iz Luke. Prođe i pokoji šinobus s drvenim sjedalima. Ovakvo čudo što bi se, fakat raspalo kad bi se vozilo više od 60 na sat. Zato nam i treba od Vinkovaca više od pol sata. Ko vožnja biciklom. Zato valjda i nema ni brklje ni signalizacije na toj cesti koja vodi kroz Naselje. Ne treba.
I tek na ovakvim mjestima, na kolodvorima vidiš koliko je sve otišlo u krivom smjeru. Stara obnovljena zgrada, čista kao bolnička soba. jedan putnik, jedan strojovođa i jedan vlakovođa. I dva slučajna prolaznika računajući mene. I brundanje starog dizelaša....
Nema komentara:
Objavi komentar